TUŽNA PRIČA S CRVENOG JEZERA

Dijelovi američkih bombardera razasuti liticama

siječanj 27, 2011



Znatiželja nas je, te nedjelje, dovela na Crveno jezero. Mjerna sonda, koja je postavljena prošle godine, duboko je pod vodom i akcija vađenja uređaja s vrijednim podatcima o temperaturi i vodostaju nije moguća. Ipak, visok vodostaj i lijepo vrijeme odlučili smo iskoristiti za spuštanje u grotlo jezera, do razine vode. Nivo vode je skoro na najvišoj razini i uskoro će nastupiti prelijevanje vode kroz spiljski sustav na zapadnoj strani jezera. To nam je prilika da se gumenjakom prevezemo do špilje na suprotnoj strani i pokušamo ući u speleo – objekt. Nakon bezuspješnih pokušaja da pronađemo gumenjak i vesla spuštamo se dolje. Špilju ćemo posjetiti neki drugi put. Speleološkim užima osiguravamo spuštanje istočnom, najmanje strmom i od odronjavanja najmanje pogođenom, stranom jezera. Ubrzo smo na siparu, a pred nama se otvara predivan pogled na jezero .

Fedor je, kao član Imotskog planinarskog društva, često na jezeru. Putem mi priča o ekološkim problemima i nesavjesnim pojedincima koji svašta bacaju u jezero. U nekoliko navrata sudjelovao je u akcijama čišćenja jezera i njegovih litica. Nedavno su, govori mi, iz jezera izvadili bačvu s izgorenim motornim uljem. Tko takvo nešto može napraviti, pitam se i zgražam. Često se zaustavljam zbog fotografiranja i promatranja jezerskih litica iz dosad za mene nepoznate perspektive.

Fedor mi govori o nastanku jezera, oscilacijama vodostaja, te o biljnom i životinjskom svijetu jezerskih litica. Priča mi o špiljama na liticama jezera te o velikoj sovi koja nas je svojim hukanjem pozdravila pri penjanju i izlasku iz jezerskog grotla. Sipar je dosta strm pa treba oprezno hodati, a često se i rukama pomagati držanjem za grane kržljavih stabala, travu ili stijene. Približili smo na nekih petnaestak metara od vodnog lica. U tom trenutku na siparu primjećujem nekoliko metalnih dijelova u obliku komada iskidane metalne oplate i zupčanika napravljenog od nehrđajućih materijala. „Otkud ovi metalni dijelovi ovdje?“, pitam se. Voda ih nije mogla izbaciti jer su samostalni metalni komadi koji bi potonuli, a već smo daleko od mjesta s kojih bi ih netko mogao baciti prema jezeru. Fedoru to nije bilo ništa novo niti čudno jer je ovakve i slične komade već viđao na jezeru i znao je o čemu je riječ. „Dijelovi aviona“, reče mi on. Još mi ništa nije bilo jasno. „To su dijelovi američkih ratnih aviona koji su u drugom svjetskom ratu pogođeni završili u jezeru“, reče on i nastavi hodati.
Izvadim aparat i jedan dio fotografiram, a drugi, manji dio metalne oplate, stavljam u ruksak i krećemo dalje. Još nekoliko minuta i eto nas na obali jezera. Ovo je za mene bio jedan od značajnijih trenutaka u mom skromnom planinarskom i speleološkom iskustvu. Također, jedan od ljepših prizora koje sam vidio i mjesta koja sam posjetio. Oduševljenje koje me je obuzelo zbog silaska u jezero i ispunjenja mog dječačkog sna miješalo se sa sjetom i tugom zbog nesreće koja je zadesila avione kojih komadić i ja nosim u svom ruksaku. Odmah po izlasku iz jezera i dolasku kući dao sam se u traženje podataka i tekstova o tom događaju. Naime, istina je, kako mi je Fedor i rekao, u jezeru su završila dva američka aviona.

U arhivu Franjevačkog samostana u Imotskom sačuvani su djelomični zapisi privatnog dnevnika iz vremena Drugog svjetskog rata u kojima je zabilježeno pod datumom 13. travnja 1944. da su Nijemci oborili dva američka zrakoplova u dva sata poslije podne. Avioni su bili tipa Liberator (4 motorni bombarder B24 s oko 12 članova posade). Kako očevici kažu, jednom se odmah otkinulo krilo i iz tog se aviona nitko od posade nije spasio. Drugi se avion od pogotka u trup zapalio i iz njega se dio posade uspio spasiti. Oba su aviona završila u Crvenom jezeru. Jedan je pao direktno u vodu dok je drugi udario o sjeverne litice nad jezerom, a dijelovi tog aviona su se rasuli okolo po siparu i na njih smo naišli pri spuštanju . Nažalost, hladne vode Crvenog jezera većem su dijelu posade aviona posljednje počivalište te možda i najdublji svjetski grob.

Tu mojoj znatiželji nije bio kraj. Tražim dalje po literaturi i pronalazim rezultate velike međunarodne speleo-ronilačke ekspedicije u Crvenom jezeru. Izmjerena je dotad najniža točka jezerskog dna na -6 metara ispod morske razine. Avioni na jezerskom dnu nisu pronađeni. O čemu se radi? Gdje su nestali?

Razmišljam geografski i zaključujem: Kako su litice jezera gotovo okomite, veliki su odroni, urušavanja i zatrpavanja jezera stjenskom masom. Područje Imotske krajine se nalazi duž potresne linije, pa su na ovom području česti potresi, a kao naročito jaka podrhtavanja tla pamte se ona iz 1961. i 1962. godine. U tim, a i potresima poslije, velike stjenske gromade su padale u jezersku vodu i zatrpavale dno jezera tako da se i avioni nalaze ispod kamenih blokova urušenih u potresima. Ovdje je moje malo istraživanje završeno, a nepoznanica više nema. Ostaje sjećanje na lijepe jezerke prizore i mali suvenir iz mog ruksaka – dio Liberatora B24.

Autor: Branimir Jukić